Nosim zvijezde u očima

Dobrodošli na moj blog

14.04.2016.

HOĆEŠ LI


Hoćešli me za ruku uzeti
da preskočimo žubor potoka,
ljubiti me u šumi pod hrastovima
uzeti me pod borovima.
Hoćešli me, ljubavi, u zagrljaj
snova odvesti,
samnom mekih, opalih iglica,
pod borom miris udisati
i u oči mi zaranjati krugove prstom crtati, osluškivati topot kopita bjelih konja
i drhtati samnom,
dok jeka naših uzdaha
po rijeci se prostire.

18.03.2016.

VODA NEŠTO NOSI



Nosi me voda
ti stojiš kraj rijeke
i smiješiš se.
Voda nosi me,
a ti za ruku
držiš našeg
ne rođenog sina
dok snijeg pada
po žutim dunjama
na stablu.
Sve manji ste
sve dalji ste,
moj pogled već
vas samo nazire
i voda me prekriva
onako cijelu,
onako bolesnu
od snova
o životu
sa vama
zauvijek.

09.03.2016.

LEGENDA O SANJIVOJ DOLINI


Nema za mene sanjive doline
kad bez tebe život ne vrijedi.
Nedam da umreš u meni
kod tolikog prostranstva i širine
u mojoj nepreglednoj dolini cvijeća.
Jednom smo napravili karneval
tamo na zelenim, sjajnim zabatima
kod stare elektrane, gdje piše - Volim te,
gdje rijeka brzo nosi svaki svoj val,
a ja nedam, nikako nedam da ostaneš sam.
Ko bi to meni crtao prutom
srca na pjsekovitoj obali rijeke,
u plavom sutonu, držao me za ruku
i hitao samnom onim znanim putom
iz snova, u snove, ako te ne bude.
Svijet je uvijek bio zeznuto mjesto
za ljubav, za snove, nadu i život,
ne igra nikad po ljudskim pravilima
i kako da živim, pitam se često,
ako te nema, ako te nema u meni.

25.02.2016.

PROLJETNO ZVONO

<
Šta ću ja u jeseni tvojoj
kad mi se čini da šarani
iskaču na mjesečini,
kad svaki mi damar kuca
i proljetno zvono još zvoni.
Šta ćeš ti u korijenju mome
kad korijen nisi, ni kamen,
a bršljan si mogao biti.
Povjrovala sam da bezimen
ćeš ostat, iako je prozor otvoren.
Šta ću ja u jeseni tvojoj...
Ja nisam više izrezbaren kratkotrajni dah
i odjek pohlepnog straha potisnut u kut.
Hoću da budeš uzrok poroljeća moga,
a to već ne možeš biti ti.

20.02.2016.

KRILA LEPTIRA


Sjećam se valova i hridi
koji daju najljepšu
pjesmu mora,
po nekad urnebesne jeke
i onih nježnih pljuskanja
u očekivanju zora.
Skrivam misli
pod kišobran kao
obeznanjenu predaju neba,
i pitam se kako sam
uspjela te izgubiti
kao leptira
koji je iznenada dobio krila,
iako je još kao larva
prijetio da će
jednom odletiti
u naručje zaspalih anđela.
Zato ne volim jesen, a ni zimu
jer u njima nema, nema leptira....

17.02.2016.

ĆEKAJUĆI PETRA PANA


Davno nekad dadoh ti kljuć od moga srca koji otvara vrata mjesećini i žuboru one tri rijeke, rijećima koje ljubav znaće i otvara, uz put, vrata moje duše.
Dok nebom lete lastavice,ležaću u tvojim rukama, spavat s tobom i prosipat diobu svojih ćelija u tijelu putem zacrtanim do tebe.
I evo ležim, puna nadanja da ćeš doletiti kao Petar Pan,uzeti me za ruku i poletit samnom u zemlju Nigdjezemsku gdje ćemo zauvijek kao djeca dijeliti osmijehe i boriti se sa gusarima sadašnjice, gledajući kako se magle i nestaju zemaljska svjetla negdje duboko ispod nas, nas koji letimo krilima vjetra, krilima sreće koja nam jednom sleti na ramena; slatka kao kriška svježeg bakinog hljeba; kao tople struje na tuđim meridijanima, gdje smo zaboravili usidreni naš brod.
I nebo i zemlja se ljube na kraju svijeta, pa koliko ću ja još ćekati tvoje usne da se na moje spuste, kao krila leptira....

16.02.2016.

NEOTPLESANI TANGO


Znaš da nisam nikad plesala sa tobom,baš nikad...
Onako sentiš i laganini,onaj tango zaljubljenbih. Jesi, grlio si me i držao u rukama, a oko nas su letile melodije kao obećana zemlja. Samo,plesali nismo u traci mjeseca,u tamnom zanosu crnog vina koje nismo popili. Nisi mi pjevao na uho svojim dubokim i mekanim glasom, kojeg bi se i baršun zastidio. Nisam ti u lakom koraku glavu naslanjala na grudi, dok nas kupaju talasi znanih i uvijek novih melodija i u bliskosti tvojih oćiju nisam zvijezde gledala.
Kako bih se nježno uz tebe privijala dok mi tvoje ruke grle leđa, dok nam bedro uz bedro komponuje nove i naše melodije,a tango bih zauvijek zapamtila, pa i da nije onaj pravi - Argentinski, bio bi možda prvi i posljednji naš.
A poslije, poslije bih ležala uz tebe, te noći,puna sunca od izlazećeg sutra, puna tebe u mirnoj noći koja nas svojim plaštem skriva i ćinilo bi mi se da dotićem sobom obližnje zvijezde ili samo tvoja ramena koja bi milovala moja plava kosa.
Uvijek sam želila da te dotićem, ponovo i ponovo, kao purpur rascvjetalog divljeg badema, kao mahovinu na crvenim ciglama koja upija tvoje korake.
A, sad smo stigli do kraja svijeta i u pozlaćeno Mihljsko ljeto, zagledani u neko nasmijano i pomjereno vrijeme gdje smo se našli i ponovo izgubili, u ritmu repera i elektro mjuze koji,jednostavno, ne voli onu nježnu, laganu muziku tanga,koja spaja i uznosi dva priljubljena bića Mlijećnom stazom neuhvativog svemira.

15.02.2016.

Rue des AMOUREUX ( Ulica zaljubljenih )


Gotovo me izda srce kad se sjetim onog grada gdje je to moje srce ostalo zauvjek zarobljeno. Onog grada starih ulica i onih ljudi koji sad defiluju mojim sječanjima, a ja hodam po izgubljenom tragu potrošenih snova mladosti i zajedničke nestale prošlosti koja se izgubi na horizontu pohujalih godina.
Kad odem tamo, tom gradu kojeg gotovo više ni ne prepoznajem, hodam kao duh prošlih dana noseči u ustima gorak okus žalosti i u olčima lelujave sjenke koje više ne postoje.
Neodlučno i stidljivo stanem na nekoj ulici ne bih li prepoznala dio grada na kojem stojim ili, još bolje, neko poznato lice ili hod dragog bića koje je samnom hodalo tim zaljubljenim ulicama, ali to su samo iluzije koje si sama dočaravam.
Te ulice su nekad znale priče pričati, ti ljudi su se iz daljine mogli prepoznati, pa mi je svaki korak kao olovo težak.
Kad se vratim kući, čini mi se da tamo ostavljam dio sebe, cio Korza kojeg više nema, a bilo ga je, dio parka gdje su noću zaljubljeni parovi sjedili u tami, noći koje smo tad zaboravljali, ali gle....nezaboravljene ostadoše u meni, kao i pekara gdje smo kupovali kifle i jeli ih onako suhe u slast kao najbolji burger iz Mc Donald restorana.
Umotam te drage slike ponovo u celofan sječanja da stoje do ponovnog odlaska tamo u zabranjene bajke u pobune mog identiteta koje koče i ono davno i ovo sadašnje, ali realnost me udara u glavu i ostavljam osmjehe i veselja davnih dana novim naraštajima tog grada, nadajući se da će i oni nakupiti pun sepet sličnih bajki i nositi ga kao slatki teret kroz godine, kao ja ili će ih u tome spriječiti vječno gledanje u mob i cvakanje po tastaturama kompa...

14.02.2016.

DAN ZALJUBLJENIH


Evo ističe taj dan, VALENTINOVO - Dan zaljubljenih. Ako se pitate jesam li zaljubljena - jesam, ako se pitate - volim li - volim. Ali u sebi u svojoj nutrini, jer šta je to - taj jedan dan za ljubav. Ja volm svake sekunde, minute, dana i godine....pa ovaj jedan dan me nekako zaobiđe. Dobijem sličicu i riječi dvije od onog ko voli mene i zadovoljna sam. Samo svake noći mu pišem pjesme o ljubavi, svake me noći prati u snima i budi jutrom pa se njime umivam i krečem u novi dan....
ULOVLJENA
Iz rana
i iz bezdana
dođe val,
između bedara
tvojih nogu
u kriku,
u uzviku jednom
dokučismo
zvjezdana jata. Ili je samo
cvrčka zov uzeo
uzdah moj
u rukama tvojim
drhtao,
lutao šumama,
ulovljen tvojim usnama.

14.02.2016.

BOJIM SE NOĆI


Kad dan ide kraju i pojavljuje se iz čoškova sumrak, bojim se svake noći kad padne, pa mi se san obije o ovu ludu glavu. Neće ni da zaviri u nju, tek onako malo, da pridrijemam bar...Odem...dođem i ne da mi se ništa napraviti, pa eto, črčkam i pisuckam sve što mi je na pameti. Kao da mi se mozak smanjio do vrapčičevog.
Pokušavam da smislim nešto u ovom besmislu totalne blokade koja meni rijetko kad se desi, bar što se riječi tiče. Ma ko šiša smislenost, kad je besmislenost danas tako tražena, pa zar smisleno govore i rade naši i tuđi političari, a opet su ,,uspješni ljudi,,....
Ne bojte se, ne idem u političare, a sve mislim nešto, da odem u neke tri..... ma znate već gdje?
Odem na FB i gledam na chatu ko je prisutan od malo bolje poznatih prijatelja, ali posve je osiromašio ljudima koji, pametno, odlučiše da odu na počinak, a ne kao ja, kao da me neko debelo plača za ovu dežuru...
Pišem ovo i uz put jednu pjesmu bez rima, kakve vole neki moji prijatelji, ali ni to mi ne ide od ruke, nema moje inspiracije, nema ničeg što bi me malo podglo i napravilo od mene pjesnikunju...
Pa hajd, odoh ja gledat TV, valjda bude kakvog krvoproliča da mozak odmorim gledajući budalaštinje ili bude kakav ljubić, eh, možda onda napišem i koju ljubavnu....


Stariji postovi

<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
2852

Powered by Blogger.ba